Postoji li ovaj svet ili samo osećanja koja vibriraju? A ne vide se. Što plačemo kada je sve prolazno, kada i bol prolazi? Svesni da sve prolazi isto je kao i svesnost da ništa ne postoji.
Šta je sve ako je prolazno?
Bol je prijatelj uz kojeg otvaramo oči i ostajemo budni. Bol donosi ideje i stvaranje. A ne želimo ga jer nije lako podnošljiv.
Posle svake suze lakše je. Posle svakog košmara dolazi iščekivanje.
Iščekivanje – većeg neprijatelja nemamo. Ko nam je rekao šta treba čekati? Ništa i nikoga.
I nema ničega osim onoga čega se jedva sećamo.
Ne možemo se setiti odakle praznina iznutra i zašto je ništa ne ispunjava. Stvaramo godine i vekove dok sunce uvek isto sija i mesec budi naše strahove. Mi stojimo u mestu i samo naše misli lete.
Kako možemo voleti kada ne vidimo ljubav? Zbog nevidljivog osećanja uzdižemo se i tonemo. Zbog ljubavi samo budale čekaju. Budale koje ne smeju reći „volim te“.
https://slavicamijatovicpisac.rs/kontakt-pisac/
Šta stoji a šta prolazi?
Fizička tela prolaze, život stoji.
Nebo i zemlja stoje, sudbine ljudske prolaze.
prolazi vreme koje nije dokazano, stoji kalemndar koji je tabela na papiru.
Stoje emocije, bele i crne, sive.
Vodi se večiti rat. Ne u međuprostoru već u čovekovom telu koje prolazi. Čovek je oružje koje može i bez „gazde“ da odluči kojem će. Zlo i dobro dva lica, dva brata, igraju se rata, od Postanja. Preko naših glava. Kroz naša srca i preko naše volje. A mi čekamo da bude bolje.
„Krivica“
Nisu Adam i Eva krivi što su hteli da znaju zašto su živi,
što nisu hteli hodati goli po stvorenom svetu, bez cilja i znanja.
Jer, jabuka je već postojala.
Zasađena i plodna, zalivana, negovana.
Čovek bez mozga je pola čoveka. i svako ko sluša „zmiju“ učiće doveka.
Shvatiće istinu da dva brata igraju se rata, preko nas. Mi nismo krivi što igra i dalje živi.